Thursday, 2024-03-28, 1:52 PM
Welcome user | RSS
 

Main | Blog | Registration | Login
Site menu

Our poll
Rate my site
Total of answers: 614

Statistics

Total online: 1
Guests: 1
Users: 0

Login form

Main » 2011 » March » 14 » Knjiga "TOMA" autor Živko M.Bojanić-1.deo
2:44 PM
Knjiga "TOMA" autor Živko M.Bojanić-1.deo
                                                 
                          
                                               -MIT ZA ŽIVOTA- 

Toma Zdravković je rođen u Aleksincu,20.novembra 1938 godine.Jugoslovenski Šarl Aznavur.Prever naše narodne muzike.Čovek,boem,pevač,umetnik...
Autor je najpopularnijih šansona,kafanskih pesama,starogradske i narodne muzike.Četiri puta se ženio i otac je dvoje dece,Žakline iz prvog braka i Aleksandra iz poslednjeg braka sa suprugom Gordanom.
Živeo je kratko i burno 53 godine.
I srećan i nesrećan istovremeno."Pevač sa najtužnijim očima na svetu".Teško se probijao kroz život.Do slave i popularnosti stigao je zaobilaznim putem.Od rodnog Aleksinca do bolničke sobe VMA u Beogradu,gde je i preminuo 30.septembra 1991 godine.
Pesnik i boem koji je sve svoje pesme doživeo,i na kraju iskreno,kakav je bio svoj ceo život,priznao je "Kada bih se ponovo rodio,radio bih sve drugačije".
Voljen i cenjen,u ljubavi nije imao sreće.Voleo je i bio voljen ,ali je pravu sreću našao tek sa četvrtom suprugom Gordanom,u poznim godinama u dalekoj Kanadi,kada je već bio na putu bez povratka.
"Mislim da bih istog časa ozdravio kad bih zapevao"govorio je kad više nije bilo nade i dok su se anđeli u oblacima prestrojavali da mu obezbede počasno mesto u nebeskom horu.
Toma Zdravković je otišao.Ostale su njegove pesme da žive kao spomenici vremena i budu svedoci neprolazne vrednosti i veličine čoveka,pesnika,boema i pevača koji,kao niko,nikad pre,ali ni posle njega, nije imao "višak duha"
Njegova supruga Gordana,se i dan danas,bezuspešno bori da zaštiti njegova autorska prava.
Hvala Tomi Zdravkoviću za sve njegove pesme,pevane dušom, iz srca,za sva njegova dobročinstva,za to što je bio "srce u obliku čoveka".

-KRALJ KAFANE-

Kada je imao samo 3 godine otac Dušan je odveden u zarobljeništvo,a majka Kosara se na sve načine dovijala kako bi prehranila, sebe baku Savku i petoro dečijih usta.Odluka je pala neočekivano:
-Deco,nemamo izbora,moramo da se vratimo u Pečenjevce.
Tako je Toma ,zajedno sa porodicom,kada je imao samo tri godine otišao iz Aleksinca,jer je,smerna i uvek puna razumevanja za sve,a naročito za decu,majka Kosara procenila da će se porodica u selu lakše prehraniti...
Tu u Pečenjevcima,Toma Zdravković je zapevao,po prvi put shvatio fatalnu privlačnost pesme i zlehudu sudbinsku vezu malog siromašnog i neuhranjenog dečaka i melodije,reči,stiha,koji će nedugo zatim postati jedina njegova insputacija i motiv za teško probijanje na nesigurnim i za njega nesigurnim putevima sudbine...
Toma je u stvari od ranog detinjstva bio drugačiji od ostalih.Krhak i nežan sitan do sažaljenja,neugledan imao je samo jednu prednost u odnosu na ostale u svom okruženju-lepo je pevao
-Jeste pevao je kao slavuj,kako su mu govorili,ali je meni,brižnoj majci,onako sićušan,uplašen i sramežljiv,izgledao kao prelepa nežna ptičica sa krilima duginih boja.Plašila sam se za njega,uverena da je nejak za svet oko sebe i sve zamke koje su ga očekivale.Istovremeno plašila me je njegova odlučnost da suprotno od logike donosi odluke i bori se sa teškoćama kojima smo bili izloženi-kazivala je mnogo kasnije majka Kosara o svom Tomi koji je uspeo da se izdigne iznad svih nevolja i da ne baš ružičastim stranama života,uspe i proslavi prezime skromne porodice Zdravković iz Pečenjevaca kod Leskovca.
U osnovnoj školi je postao prvak hora,dečačić koji jedva da je bio viši od školske klupe,ali koji je setnim i milozvučnim glasom stekao simpatije i đaka i profesora.
Toma je je pevao i sanjao otvorenih očiju.Lepo selo u kome su živeli bilo je premalo da ambiciozni dečak u njegovim skromnim okvirima smesti sve svoje dečačke snove i ambicije.Želja da ode i sreću potraži na širokim bulevarima grada ,koji je pružao više mogućnosti,je bila veća od straha koji je osećao prema svemu.
Svaki slobodan trenutak između obaveza u školi i kući koristio je da uživa u muziciranju seoskog harmonikaša Steve...
Ni iskusnom Stevi nije promakao talenat za pesmu malog Tome.Jednom ga je pozvao da sa njima pođe na neko slavlje,i tamo iskoristi pauzu između dve pesme i udene neku svoju,već naučenu melodiju.
Tako je i bilo.Na slavlju koje je potrajalo celu noć,Toma je propevao pred "pravom" publikom i prvi put pobrao simpatije.Naravno više zbog svog milog i nevinog izgleda nego li zbog pesme.
Nije dobio obećani honorar,ali je po prvi put u krevet otišao puna stomaka.A to je 
za uvek gladnog dečaka bio iskorak iz sivila dotadašnjeg života,ali i putokaz da bi on s pesmom,kao svetlom u mraku, mogao stići do ostvarenja svih svojih snova.
Lep i dobar sluh otvorili su malom Tomi nove horizonte.Krajem osnovne škole zaljubio se u pozorište i na daskama hrama božice Talije je doživeo svoje prve pohvale.
Gostovanje školske trupe u Leskovcu bio je događaj za sićušnog trinaestogodišnjaka,dečaka koji je čini se više od svojih vršnjaka žurio napred u budućnost i želeo da što pre preskoči neke stepenice na putu do slave o kojoj je maštao.
Prvi susret sa gradom usadio je u Tominoj svesti jednu želju-Hoću da živim u gradu-mislio je dok je otvorenih očiju "gutao"kaldrmu tadašnjeg Leskovca koji mu se činio ogroman i neosvojiv.
Na takmičenju škola,Toma i njegovi vršnjaci su pobedili,a mali dečak iz siromašne porodice je pobrao sve simpatije za ulogu Potea u "Zoni Zamfirovoj"....
"Prvi odlazak u Leskovac umnogome je odredio dalju sudbinu Tome Zdravkovića koji je po okončanju osnovne škole samoinicijativno odlučio da školovanje nastavi u gradu.
Na majčino pitanje otkud to,zna li on da Zdravkovići to ne mogu ispratiti,Toma nije znao odgovor,ali je uprkos svemu bio siguran da napušta Pečenjevce bez obzira na iskušenja i golgotu koja ga je očekivala.
Toma je odlučio i uporan i tvrdoglav,kao svaki mladić koji se ne miri sa postojećim stanjem preselio se u Leskovac.
Sa nešto "siće" u džepu,i gotovo bez prtljaga,sam,uplašen od budućnosti,uspeo je samo da kaže-Zbogom-i zauvek je otišao iz Pečenjevaca u koje se kasnije,iako retko vračao pun emocija iljubavi za zavičaj u kojem su ostali majka,otac,koji se vratio iz zarobljeništva i zaposlio kao mesar,braća Ivan,Aca i Novica i sestra Mirjana.
Kratko vreme dok je to mogla pokrivati ona "sića iz bušnog džepa" skromnog dečaka,stanovao je kod izvesne baba Živke,ali je ubrzo morao na ulicu...
Bez para i bilo kakve pomoći "preselio" se na železničku stanicu,a hranio sekako je i gde stigao.Bila suteška vremena za sve.Za malog Tomu posebno.Morao je da napusti i srednju tekstilnu školu.
Postao je dete ulice,ali još više odlučan da ide svojim putem pa šta bude.

Igrom srećnih okolnosti,a zahvaljujući talentu za glumu,kao petnaestogodišnjak je dobio prvi angažman u pravom pozorištu.Preko noći je postao miljenik svih,isticao se na sceni a i standard mu je skočio.Sa ulice i tvrde želežničke klupe preselio se u sobičak iza scene u kojem nije duvalo i bio je za malog vagabunda,kraljevski apartman.Narodno pozorište,međutim,nije plivalo u izobilju,pa je Toma i pored talenta,morao da pronađe,drugu,mirnu luku.Iako su neke starije kolege tražile od upravnika da se talentovani dečak uputi u srednju glumačku školu,para nije bilo.
Toma je morao opet na ulicu.Kratki trenuci sreće i zadovoljstva gubili su se pred novim naletima siromaštva i bede koji su obeležili dane dečaštva i sazrevanja Tome Zdravkovića...
Odlazak iz pozorišta,srećom,dogodio se u toplim letnjim danima,pa je Toma dane provodio u lutanju,a noć na klupi u gradskom parku.Bežeći od ulice utočište je našao,a gde bi drugde,do u kafani koja će postati neizbežni pratilac nesrećne sudbine čoveka koji je postao sinonim i kralj zadimljenih prostora,ljudi sa dna života i boeme koji su bežeći od stvarnosti,baš kao i mali Toma sivilo svakodnevnive topili u velikim količinama alkohola.Bio je to sudbinski korak Tome Zdravkovića "čoveka tužnih očiju",boema i pravog Don Kihota koji je u dimu cigareta i mirisu alkohola,gužvi i graji,pronašao svet kojem se nesebično davao i pripadao sve do kraja života.
Prvo je sedeo u uglu bez posluženja za koje nije imao para.Zatim su za njegov sto počeli da stižu čokanjičići sa "brljom" kojom su ga častili neobuzdani domaći pijanci i stranci.Onda je Toma dobio i mikrofon i priliku da pokaže da i on zna da peva.Otada je svku pauzu u nastupu pevačice koristio da se nametne.
-Bio je to moj prvi nastup pred publikom.
Kafana je prvo zanemela a onda omah zatim za njim zapevala.Prvu pesmu završio je aplauz,taj opijajući damar dlanova ljudi iz svih delova kafane,sale,dvorane ili hale koji će Tomu Zdravkovića kao neizbežni pratilac uspeha slediti do kraja i onog tužnog septembarskog dana 1991. godine kada se sa životne scene,posle teške i duge bolesti,preselio u društvo anđela.
Tada je shvatio da u njemu postoje još neotkriveni rudnici sjaja na čijim će krilima leteti do najvećih počasti i slave,kojom se malo ko na ovim prostorima,može ponositi.
-Umem i mogu da pevam-to saznanje je bilo dovoljno za potpuno zadovoljstvo koje mu te noći očima neće dati sna.
Imao je samo 15 godina i to je bilo isuviše malo da bi zahvaljujući talentu mogao da dobije angažman i živi od pesme.
Bio je gladan i nesposoban da pronađe put do sigurnog krova nad glavom i hranom.
Zato je oberučke prihvatio poziv da pokuša u školi za negovateljice...
"Muška negovateljica" mu je pružala kakvu-takvu sigurnost.No i ta sreća nije trajala dugo.Zaljubljiv i osetljiv zagledao se u prvu devojčicu kraj sebe,a ljubav mu je donela nove nevolje.Zabavljanje sa lepom vršnjakinjom nije se svidelo upravniku koji je Tomu isterao sa kursa,pa se Toma ponovo našao na ulici.A odatle jedini mogući smer za dečaka bez igde ikoga,bila je kafana.
U "Hisaru",na kraju grada upoznao je svoju dobru vilu,tada nepoznatu,ali talentovanu pevačicu Silvanu.Ona je u njemu prepoznala talenat i neku vlastitu težinu dotadašnjeg življenja,pa je ona prva pružila ruku čoveku koji će je mnogo gocina kasnije svojom pesmom "Šta će mi život" lansirati u sami vrh jugoslovenske muzike.
Na žalost ni Toma ni Silvana koji su kasnije obeležili jedno vreme i jedan pravac,nisu imali mnogo sreće.Otišli su rano,u vreme kada su još mnogo mogli dati,ali su ostale njihove pesme koje se isada sa nesmanjenim žarom pevaju na koncertima,ali još više u kafanama,tim hramovima boemskog života i neke nesrećne sete koja je sve do kraja pratila i Silvanu i Tomu.
Silvana je uspela da nagovori upravnika restorana da i Tomu angažuju.Nije dobijao platu ali se "talio" sa ostalima-delio je bakšiš sa ostalim muzičarima.
Nažalost idila je kratko trajala.Silvana je dobila novi anganžman,a Toma je opet ostao sam.Ipak susret sa njom mu je doneo samopouzdanje koje mu je bilo neophodno da nastavi svojim putem.
Sada već siguran da neće ništa drugo raditi ,muzika je definitivno postala njegovo zanimanje.Do pravog angažman je bilo teško doći,pa je sa raznim muzikantima pevao po slavljima i svadbama širom Srbije.Po prvi put je imao redovna primanja i dovoljno para za ,istina,skroman život.
U to vreme upoznao je harmonikaša Hazima Lolića s kojim se preselio u Bosnu,tačnije u Tuzlu,gde je prvo pevao u domu "Moša Pijade"
Ni tada nije bilo lako.Zajedno sa Tomom pevale su dve pevačice Ruža i Dara,a gosti ko gosti,više su voleli da slušaju i gledaju devojke,nego sićušnog i preplašenog Tomu,koji se ponovo našao pred zidom straha da neće uspeti.
Rekao je sam sebi:
-Nemaš šta izgubiti.Ionako ništa osim tog glasa i nemaš.
Hrabro se uhvatio u koštac sa novim izazovom,nelojalnom konkurencijom lepih pevačica.
Smislio je i malo lukavstvo koje je sproveo u delo.Kada je video da gosti naručuju pesme samo za pevačice,počeo je krišom za sebe da naručuje,tako što je slao papiriće sa novcem i zahtevom da i Toma Zdravković zapeva.
Publika je negodovala,ali je Toma sve češće,sam plaćajući narudžbu,izlazio i pevao.
Plaćao je i nije žalio,kao što će to činiti i mnogo kasnije kada je imao više nego što je mogao potrošiti,on je delio drugima,na štedeći ni novac ni sebe u trenucima kada je sa mikrofonom u ruci na publiku prenosio deo svojih želja i emocija.
U to vreme je procenio da narodna muzika nije okvir u kojem zauvek želi da ostane.Počeo je u svoj repertoar da ubacuje i nešto drugačiji stil.Pevao je i zabavne pesme.
Posle Tuzle usledili su nastupi u Bijeljini,Vogošći,Novom Bečeju,Kikindi,Zrenjaninu...
Pevao je i sanjao.Svaki osvojeni stepenik postajao je prenizak za sve veće ambicije.Hteo je više i bolje.
Svi putevi vodili su u Beograd,ali prvi pokušaj u Beogradu nije bio uspešan.Negde duboko u sebi morao je da prizna da još nije zreo za veliku scenu,pa se ponovo vratio u zagrljaj provincije.Usledili su angažmani u Novom Sadu,Sarajevu,Nišu,Leskovcu...


Views: 10798 | Added by: radule | Rating: 3.0/5
Total comments: 0
Search

Calendar
«  March 2011  »
SuMoTuWeThFrSa
  12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

Entries archive

free counters

TOMA ZDRAVKOVIC

LEGENDA NARODNE MUZIKE